Sat u mojoj kuhinji žuri četiri minute. Znam to, zna to svatko tko je ikad boravio u stanu, a ipak svakog jutra radi svoj posao: pogledam ga, vidim da kasnim pa požurim — i stignem na vrijeme. Sat za koji svi znaju da nije točan trebao bi biti beskoristan. Moj je najkorisniji predmet u sobi.
Laž koja djeluje
Raspitala sam se i gotovo svi koje poznajem imaju takav sat. Moja sestra namjestila je sat u autu da žuri sedam minuta. Jedna kolegica drži sve satove u kući deset minuta unaprijed, osim onoga u spavaćoj sobi, koji pokazuje točno vrijeme, „da mogu spavati”. Pekar u ulici iza tržnice drži sat iznad pećnice namješten tako da žuri tri minute, i tako već trideset godina, premda mi nije znao reći zašto.1
Zanima me to što laž i dalje djeluje dugo nakon što je razotkrivena. Pomislili biste da bih, kad znam da sat žuri četiri minute, mogla jednostavno oduzeti četiri minute i opustiti se. Ali ne mogu. Oduzimanje traži napor, a u prvim jutarnjim minutama nemam ga napretek. Sat je brži od mog računanja i zato pobjeđuje.
Vrijeme s kojim se možeš prepirati
Mislim da je tu na djelu još nešto. Sat koji pokazuje točno vrijeme autoritet je: s njim se nema o čemu raspravljati. Sat koji malo griješi suputnik je. Ima osobnost. Možeš se s njim prepirati, mrmljati mu, oprostiti mu. Pripada kućanstvu na način na koji vrijeme na telefonu, točno u sekundu i jednako za sve, nikad neće pripadati.
Javni satovi trebaju biti točni, i trebali bi to i biti. Trajekt bez njih ne bi mogao funkcionirati. Ali satovi koje držimo kod kuće smiju biti naši, a budući da su naši, smiju griješiti na naš, osobit način.
Razmišljala sam o tome da svoj namjestim točno. Odlučila sam da neću. Kasnila bih četiri minute do kraja života.
Bilješke
-
Kad sam ga pritisnula, rekao je da kruh ne zna koliko je sati, a ni on, prije kave.
|