Tidetable

EsejiBroj 1Sitna slova · Deo 1 od ukupno 2

U slavu fusnote

Fusnota je drugi glas ispod prvog: spisateljica koja se sitnijim slovima prepire sama sa sobom. Odbrana najtišeg dela stranice.

Piše Ilse Marrow1 minut307 reči

Dostupno i na: العربيةБългарскиবাংলাCatalàČeštinaDanskDeutschΕλληνικάEnglishEspañol (Latinoamérica)EspañolEestiفارسیSuomiFrançais (Canada)Françaisעבריתहिन्दीHrvatskiMagyarBahasa IndonesiaItaliano日本語한국어LietuviųLatviešuBahasa MelayuNederlandsNorsk bokmålPolskiPortuguês (Portugal)Português (Brasil)RomânăРусскийSlovenčinaSlovenščinaSvenskaKiswahiliไทยFilipinoTürkçeУкраїнськаTiếng Việt繁體中文简体中文

Fusnota ima loš glas, i uglavnom ga zaslužuje. Tu se akademici kriju sa argumentima koje se plaše da iznesu javno, tu pravnici zakopavaju klauzulu koja će biti važna, tu izvesna vrsta romanopisaca voli da se pravi pametna na račun čitalaca.11Neću imenovati nikoga. Znate kakva je to knjiga. Fusnote imaju fusnote. Kad ljudi kažu da mrze fusnote, obično misle da ne vole kad ih teraju da pogledaju na dno stranice i otkriju da se pravi razgovor sve vreme vodio baš tamo.

Ipak želim da odbranim fusnotu, jer mislim da njen loš glas potiče od loše upotrebe, a dobra upotreba jedna je od malih čitalačkih radosti.

Dva glasa

Dobra fusnota je drugi glas. Glavni tekst govori tempom argumenta; napomena mu staje uz bok i kaže nešto za šta argument nema vremena. Izvor. Sumnja. Šala koja bi narušila pasus kad bi bila ispričana u njemu. Čitalac može da posluša, a i ne mora. U tome je cela poenta: fusnota je jedini deo stranice koji traži dopuštenje.

Zato svoje fusnote stavljam pored teksta, a ne ispod njega. Na širokom ekranu stoje na margini, uz red na koji se odnose, pa se drugi glas čuje u istom trenutku kad i prvi.22Beleške na marginama su stare koliko i samo pisanje. Srednjovekovni prepisivači i njihovi čitaoci ispunjavali su margine rukopisa ispravkama, komentarima i, povremeno, žalbama na hladnoću. Na telefonu, gde nema margine, vraćaju se na kraj, kao napomene u džepnom izdanju. Kako god, glavni tekst nikad ne zastaje da ih sačeka.

Pravilo za fusnote

Držim se jednog pravila, koje kršim samo namerno: fusnota može da doda, ali ne sme da spasava. Ako je rečenici potrebna fusnota da bi imala smisla, rečenica ne valja, a fusnota je zavoj. Pročitajte esej tako što ćete ukloniti svaku fusnotu. Ako i dalje stoji, fusnote su poklon. Ako se sruši, bile su skela, a skelu treba ukloniti pre nego što se iko useli.

Posmatrana na taj način, fusnota je čin poverenja. Ona poručuje čitaocu: evo nečega što mi je bilo zanimljivo i verujem da ćeš sam odlučiti da li je i tebi zanimljivo.

Beleške

  1. Neću imenovati nikoga. Znate kakva je to knjiga. Fusnote imaju fusnote. ↩

  2. Beleške na marginama su stare koliko i samo pisanje. Srednjovekovni prepisivači i njihovi čitaoci ispunjavali su margine rukopisa ispravkama, komentarima i, povremeno, žalbama na hladnoću. ↩

Pismo

Jedno pismo, prve nedelje u mesecu.

Novi esej u celosti, dve ili tri beleške i ništa više. Bez piksela za praćenje, bez brojanja otvaranja, jedan klik za odjavu.

Ili pratite putem čitača fidovaPogledajte kako izgleda pismo